Adis Maksić, stručnjak za međuetničke odnose i postkonfliktna društva, objavio je novu knjigu pod naslovom "Afektivne sile etničkih politika" s podnaslovom "A šta su oni nama radili". Ova knjiga predstavlja sažetak njegovog dugogodišnjeg istraživanja postkonfliktnih društava širom svijeta, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Maksić je u razgovoru komentarisao stanje u postkonfliktnom društvu poput BiH i širem području bivše Jugoslavije. Njegov rad se fokusira na razumijevanje međuetničkih odnosa u regiji.
Fraza "a šta su oni nama radili" često se čuje u BiH i drugim konfliktnim zonama, poput Kašmira, Ruande ili Palestine. Maksić je tokom dvadesetogodišnjeg istraživanja etno-religijskih sukoba primijetio da se ova rečenica koristi za relativizaciju tuđeg stradanja. Kroz teoriju afekta, koja povezuje tjelesne senzibilitete s razumom, on objašnjava zašto su sukobi toliko uporni. Prema njegovoj hipotezi, ova fraza ukazuje na duboke korijene konflikata koji se rijetko rješavaju bez potpunog vojnog poraza jedne strane.
Trideset godina nakon sukoba u bivšoj Jugoslaviji, relativizacija i dalje dominira diskursom, uprkos sudski utvrđenim činjenicama. Maksić ističe da se odgovor na ovo pitanje mora tražiti u emocijama i tjelesnim senzibilitetima. Nacionalni identitet se usvaja kroz narativ u porodicama i obrazovanju, duboko se usidrujući u tijelo. Informacije koje ne odgovaraju tom narativu, koji nas obično prikazuje kao dobre i nevine žrtve, filtrira "kolektivni ego". Ovaj mehanizam funkcioniše slično individualnom egu, štiteći identitet grupe.
Nedavno slavljenje osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića posebno je gorko jer su žrtve njegovih genocidnih djela još uvijek žive i blizu. Međunarodni sud je potvrdio genocid u Srebrenici, ali slavljenje zločinaca nije specifično samo za srpski nacionalistički diskurs. Ovaj fenomen je prisutan u gotovo svim konfliktima širom svijeta, od Australije do Amerike. Maksić naglašava da je to dublji psihološki i neuroznanstveni fenomen koji zahtijeva širu perspektivu, a ne relativizaciju.
Prema Maksiću, velikosrpski nacionalizam na nivou narativa nikada nije poražen, uprkos Dejtonskom sporazumu. Kolektivni ego se i dalje konstruiše kroz crkvene liturgije, udžbenike i pop kulturu, a sve više i kroz političke elite. Promjena kolektivne svijesti, prema neuronauci, ne dolazi kroz razum ili sudske odluke, već kroz jači osjećaj. Primjer iz Gaze pokazuje kako snažni senzibiliteti mogu preusmjeriti javno mnijenje, jer razum nije čist i uvijek je povezan s tjelesnim osjećajima.
Budućnost Bosne i Hercegovine uvelike zavisi od visoke politike, jer se pozitivne promjene mogu desiti samo u tom smjeru. Političari često dolaze na vlast mobilizirajući ratne senzibilitete i strahove. U Republici Srpskoj, na primjer, osuda Mladića bila bi političko samoubistvo zbog dominantnog diskursa. Nacionalisti sa svih strana, iako naizgled suprotstavljeni, zapravo hrane jedni druge koristeći osjećaje nepravde i kolektivni ego. Maksić ističe da moć mijenja ljude, smanjujući empatiju i potičući makijavelizam, što objašnjava zašto se političari grčevito bore da ostanu na vlasti, koristeći emotivno naslijeđe rata kao najjači resurs.
Mlada reakcija međunarodne zajednice na dešavanja u Srbiji, vezana za Mladićevu sahranu, odražava promjenu američke politike i pragmatične kriterije. Maksić smatra da donosioce odluka u Briselu ili Washingtonu "naša rana ne boli", te da oni vode politike na osnovu svojih interesa. Sahrana je, prema njemu, otkrila široko rasprostranjenu percepciju Mladića u Srbiji, gdje se Bošnjaci često vide kao izdajnici. Ovo umanjuje bol i stradanje, a međunarodna zajednica ne insistira na promjeni udžbenika ili crkvenih narativa. Propala je prilika za promjenu odnosa među narodima, a sada je fokus na održavanju balansa moći kako bi se spriječilo ostvarivanje "neostvarenih ratnih fantazija".
