U javnosti su se pojavile tvrdnje da bi administracija Sjedinjenih Američkih Država mogla razmotriti nuklearni napad na Iran, uz navode Carlsona od 2. novembra koji tvrdi da konvencionalni projektili ne mogu probiti oko 91 metar granita na lokaciji planine Pickaxe. Prema njegovim tvrdnjama, koje se oslanjaju na neimenovane izvore i bez predočenih dokumenata, nuklearni udar predstavlja jedinu vojnu mogućnost o kojoj bi Trump mogao donijeti odluku do 7. novembra. Ipak, Trump je još 15. oktobra izjavio da ne bi upotrijebio nuklearno oružje jer za tim nema potrebe, naglasivši da takozvana „majka svih bombi“ nije nuklearna, te trenutno nema zvaničnih potvrda da je donesena bilo kakva odluka.
Bomba B61-11 predstavlja nuklearnu gravitacijsku bombu s ojačanim trupom i odgođenim detoniranjem, razvijenu prepravkom modela B61-7. Ušla je u vojnu operativu 1997. godine kao zamjena za bombu B53 u segmentu probijanja bunkera, pri čemu je proizvedeno približno 50 primjeraka, od kojih svaki teži oko 550 kilograma. Tačna jačina ovog oružja nije objavljena, ali procjene stručnih izvora kreću se između 340 i 400 kilotona, dok se kao jedan od povoda za njen razvoj navodi rusko komandno sklonište Kosvinski Kamen, izgrađeno 1996. godine ispod 300 metara granitnih stijena.
Za razliku od standardnog nuklearnog oružja koje detonira na površini ili u zraku, penetrator se djelimično ukopava u tlo, usmjeravajući većinu razorne energije kroz tlo u obliku snažnog udarnog talasa. Prema podacima National Academies, ukopavanje od samo tri metra smanjuje potrebnu eksplozivnu snagu za uništenje dubokih meta i do 25 puta, što znači da bomba ne mora fizički dosegnuti sklonište da bi urušila podzemne tunele. Testiranja su pokazala da ojačano kućište omogućava prodiranje između 1,8 i 7,5 metara, a testna bacanja s bombardera B-2 Spirit vršena su na Aljasci 1998. i 2011. godine, uz dodatno raketno testiranje u beton koje je provela laboratorija Sandia 2013. godine.
