Političke ideologije u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri su prestale funkcionisati kao stvarni vrijednosni okviri i programski temelji stranaka. Umjesto suštinskih smjernica, one se danas pretežno koriste kao marketinške oznake iza kojih stoje borba za vlast, pragmatizam i manjak dosljednosti. Pritom ni znatan dio stranačkog članstva i funkcionera ne pokazuje dublje razumijevanje doktrina za koje se nominalno zalaže.
Jedan od najupečatljivijih primjera je Naša stranka, koja se pozicionira kao liberalna opcija, dok je njen federalni ministar trgovine Amir Hasičević kreirao zakon o zabrani rada nedjeljom u trgovinama, koji je potom usvojen u Parlamentu Federacije BiH. Odluka da država administrativno odredi radno vrijeme umjesto da osigura pravo na odmor i slobodu poslovanja često se ocjenjuje kao suprotna osnovnim načelima ekonomskog liberalizma. Ovoj stranci se pripisuju i druge inicijative koje odstupaju od klasičnog liberalizma, poput podrške zakonskom tretiranju verbalnog i psihičkog nasilja ili ranijih prijedloga u Skupštini Kantona Sarajevo o naplati režija prema visini prihoda, što se kosilo sa Zakonom o zaštiti potrošača.
Sličan raskorak prisutan je i kod Socijaldemokratske partije (SDP), političke snage koja se oslanja na naslijeđe radničkih prava i socijalne pravde, dok pojedini njeni istaknuti funkcioneri javno njeguju imućan stil života. Načelnik Općine Stari Grad Sarajevo Irfan Čengić nedavno je iznio podatke da njegova porodica posjeduje imovinu procijenjenu na oko 1,5 miliona KM, uz mjesečna primanja njega i supruge od približno 8.000 KM. Diskusije o imovinskom stanju i ranije su se vezivale za nekadašnjeg predsjednika stranke Zlatka Lagumdžiju, a među zapaženijim kadrovima danas je i Kenan Magoda, što otvara pitanje nesrazmjera između zalaganja za jednakost i prikaza privilegija u odnosu na standard većine građana.
