Godišnjica smrti Moamera Gadafija: Kraj četiri decenije duge vladavine u odvodnoj cijevi Sirta
Na današnji dan prije 15 godina, 20. oktobra 2011., u Sirtu je ubijen Moamer Gadafi, koji je Libijom vladao 42 godine. Zarobili su ga pobunjenici dok se skrivao u odvodnoj cijevi, nekoliko sati nakon što je NATO bombardovao konvoj kojim je pokušao pobjeći iz opkoljenog grada.
Moamer Gadafi, rođen 1942. godine u beduinskoj porodici nedaleko od Sirta, došao je na vlast 1. septembra 1969. godine predvodeći nenasilni vojni udar protiv kralja Idrisa. Tokom naredne četiri decenije upravljao je Libijom bez formalne funkcije i izbora pod nazivom 'vođa revolucije', dok je svoje političke stavove sažeo u Zelenoj knjizi. Iako je državu formalno proglasio 'džamahirijom' u kojoj narod odlučuje putem komiteta, apsolutna vlast pripadala je njemu, a prihodi od nafte usmjeravani su kako u socijalne programe tako i u finansiranje oružanih grupa širom svijeta.
Zapadne zemlje dugo su posmatrale Gadafija kao ključnog pokrovitelja međunarodnog terorizma, naročito nakon bombaškog napada na avion iznad Lockerbieja 1988. godine, u kojem je stradalo 270 osoba. Odnosi su se donekle stabilizovali tek 2003. godine, kada je Tripoli preuzeo odgovornost za tu tragediju i obustavio program razvoja oružja za masovno uništenje. Ipak, unutrašnje tenzije rasle su zbog progona disidenata, stroge kontrole medija i neravnomjernog raspoređivanja naftnog bogatstva, što je posebno pogađalo zapostavljeni istok države.
Talas Arapskog proljeća zahvatio je Libiju početkom 2011. godine, a povod za masovne demonstracije bilo je hapšenje advokata Fathija Terbila u Bengaziju, koji je zastupao porodice stradalih u zatvoru Abu Salim iz 1996. godine. Kada je Gadafijev režim odgovorio oružanom silom nazivajući demonstrante pogrdnim imenima, pobuna je eskalirala u građanski rat, a protivnici režima formirali su Nacionalno prijelazno vijeće (NTC). Ubrzo je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo Rezoluciju 1973, nakon čega su NATO snage pokrenule vazdušne napade radi zaštite civila, dok je Međunarodni krivični sud raspisao potjernicu za Gadafijem zbog optužbi za zločine protiv čovječnosti.
Nakon pada Tripolija u augustu, Gadafi se povukao u rodni Sirt, koji je pao u potpuno okruženje do 20. oktobra 2011. godine. Tog jutra konvoj od pedesetak naoružanih vozila, u kojem su se nalazili Gadafi, njegov sin Mutasim, načelnik vojske Abu Bakr Junis Džabr i šef osiguranja Mansur Dao, pokušao je proboj, ali je pogođen u napadu NATO letjelica zapadno od grada. Gadafi je preživio udar i sa tjelohraniteljima se sakrio u betonske odvodne cijevi ispod saobraćajnice, gdje su ga ubrzo locirali i izvukli borci milicija iz Misrate.
Snimci zabilježeni mobilnim telefonima potvrdili su da je bivši libijski vođa uhvaćen živ, ali teško povrijeđen i izložen fizičkom zlostavljanju, nakon čega je ubrzo podlegao povredama. Iako su nove prijelazne vlasti tvrdile da je stradao u unakrsnoj vatri tokom transporta, izvještaji organizacije Human Rights Watch ukazali su na mogućnost vansudskog pogubljenja, navodeći da je u istim okolnostima ubijen i njegov sin Mutasim, kao i najmanje 66 drugih zarobljenika. Zvanična UN-ova istraga nije donijela konačan zaključak o tačnom mehanizmu njegove smrti.
Tijelo ubijenog diktatora bilo je danima izloženo u rashladnoj komori u Misrati pred hiljadama posjetilaca, da bi 25. oktobra zajedno sa sinom bilo pokopano na nepoznatoj lokaciji u pustinji. Iako je NTC 23. oktobra zvanično proglasio oslobođenje zemlje, eliminacija Gadafija nije donijela mir, pa je Libija i danas duboko podijeljena između rivalskih oružanih formacija i paralelnih centara moći, dok je njegov sin Saif al-Islam ubijen u februaru ove godine.
