Dino Rađa (59), jedan od najvećih hrvatskih košarkaša svih vremena, rasplakao se tokom projekcije dokumentarnog filma "Rađa, from Split to Hall of Fame" u Ulcinju, kako prenose hrvatski mediji.
Tokom manifestacije Mundijal prijateljstva prikazan je dokumentarni film o Dinu Rađi, što je bila prilika da se proslavljeni košarkaš osvrne na ključne momente svoje uspješne karijere. Rađa je naglasio da mu projekcija iz 2020. godine svaki put iznova izaziva snažne emocije jer mnogi od sagovornika u filmu više nisu među živima, zbog čega mu je izuzetno teško pogledati ga do samog kraja.
U razgovoru sa nekadašnjim sportskim komentatorom Slavkom Cvitkovićem, Rađa se vratio na meč iz 1997. godine, kada je kao član atinskog Panathinaikosa igrao protiv zagrebačke Cibone. Iako je ranije dogovorio televizijski intervju nakon završetka susreta, dešavanja na parketu otišla su u sasvim neočekivanom smjeru.
Bivši centar je objasnio da je utakmica počela sa nekoliko njegovih promašaja, nakon čega je uslijedila kontra i jednostavno zakucavanje. Umjesto sportske podrške, cijela dvorana u Zagrebu počela mu je pogrdno skandirati, što ga nije pokolebalo već ga je, naprotiv, dodatno razljutilo i motivisalo da svaki postignuti poen proslavlja s izuzetnim žarom.
Nakon završetka susreta, kada je došao na prethodno dogovoreni televizijski razgovor, Cvitković ga je obavijestio da je program završen i da od intervjua nema ništa, čime je zaokružena ova neuobičajena sportska epizoda.
Tokom bogate karijere Rađa je s Jugoplastikom, pod trenerskom palicom Božidara Maljkovića, osvojio tri domaća prvenstva i dva uzastopna naslova evropskog prvaka 1989. i 1990. godine. S reprezentacijom bivše države došao je do dva evropska zlata i olimpijskog srebra, dok je s selekcijom Hrvatske osvojio svjetsku i dvije evropske bronze, kao i olimpijsko srebro u Barceloni 1992. godine u finalnom duelu protiv američkog Dream Teama.
Komentarišući potencijalni susret reprezentacije nekadašnje Jugoslavije i originalnog Dream Teama, Rađa je zaključio da su Amerikanci u tom trenutku bili bez premca, uz opasku da bi se u nekim kasnijim godinama hipotetički mogli ravnopravnije nositi s njima.
