Još od najranijeg djetinjstva dječaci su često izloženi porukama poput „budi muško“, „ne plači“ i „skupi se“, čime im se nameće stav da je pokazivanje osjećaja odraz slabosti. Takav obrazac ponašanja nerijetko ostavlja dugoročne posljedice koje se ispoljavaju znatno kasnije kroz povlačenje u sebe, osjećaj ljutnje, pretjeranu posvećenost radu ili odgađanje traženja stručne pomoći.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Đana Lončarica naglašava da uzrok ovakvog stanja ne leži u samim muškarcima, već u obrascima koje im tokom odrastanja nameću porodica, škola i šira društvena zajednica. Prema njenim riječima, suštinska razlika ne postoji u samom mentalnom zdravlju muškaraca i žena, već u vještinama i lekcijama koje su imali priliku usvojiti tokom života.
Lončarica pojašnjava da muškarci kroz proces odrastanja i socijalizacije znatno rjeđe uče prepoznavati i artikulisati vlastite emocije. S druge strane, žene kroz taj proces prolaze ranije i otvorenije, zbog čega lakše izražavaju svoja stanja, dijele ih s okolinom te znatno češće i na vrijeme traže pomoć stručnih lica kada se suoče s poteškoćama.
