Drevna vulkanska erupcija u Japanu izazvala pad broja stanovnika u jednim, a demografski rast u drugim regijama
Erupcija Kikai-Akahoya, koja je prije 7.300 godina izbila s morskog dna kod južnog Japana, nije imala isti učinak na cijelom arhipelagu, pokazuje nova međunarodna studija koju je predvodio Univerzitet u Lundu, a objavljena je u časopisu Science Advances, prenosi Archaeology Magazine.
Prije 7.300 godina područje današnjeg Japana pogodila je jedna od najsnažnijih vulkanskih erupcija u posljednjih 11.700 godina, prouzrokovavši razorne zemljotrese, masivne cunamije i taloženje višemetarskog sloja pepela. U to vrijeme arhipelag su nastanjivale zajednice lovaca i sakupljača iz perioda Jomon. Među arheolozima su decenijama trajala sporenja o tome da li je kataklizma u potpunosti uništila sav život ili su ljudi uspjeli opstati u blizini samog vulkana, no najnovija naučna istraživanja pokazuju da nijedna od tih pretpostavki nije u potpunosti tačna.
Primjenom statističkih modela stručnjaci su analizirali demografska kretanja prije i nakon prirodne katastrofe, posmatrajući događaj kroz prizmu širih i dugoročnih procesa. Na južnom dijelu ostrva Kyushu zabilježen je oštar demografski pad, ali podaci ukazuju na to da se broj stanovnika smanjivao znatno prije same erupcije. Na tom su se prostoru kretale isključivo malobrojne i vrlo mobilne skupine, što znači da je nepogoda zahvatila područje koje je već ranije bilo slabo naseljeno.
Nasuprot tome, sjeverni dio Kyushua bilježio je kontinuiran rast populacije i prije i poslije erupcije, iako su lokalni ekosistemi pretrpjeli znatna oštećenja. Naučnici pretpostavljaju da je ovaj porast rezultat dolaska izbjeglica iz najteže pogođenih krajeva. Preživjeli stanovnici iz unutrašnjosti najvjerovatnije su potražili utočište na sjevernim obalama, gdje se morski svijet znatno brže oporavio, što im je omogućilo razvoj novih obrazaca preživljavanja oslonjenih na morske resurse.
Potpuno neočekivani rezultati zabilježeni su u zonama znatno udaljenim od vulkana, gdje je do tada stabilan rast stanovništva iznenada zaustavljen ili preokrenut u pad, što je fenomen koji ranije nije bio prepoznat. Istraživači ovaj ishod povezuju s privremenim klimatskim promjenama izazvanim erupcijom, kao i s ubrzanim trošenjem zuba kod jelena i divljih svinja koji su pasli na tlu prekrivenom pepelom, čime su ugroženi glavni izvori hrane za Jomon zajednice, uz prateće negativne posljedice po zdravlje ljudi.
Glavni autor istraživanja Enrico Crema s Univerziteta Cambridge naglašava da je erupcija prouzrokovala brojne ljudske gubitke, ali su preživjeli kroz migracije, izgradnju novih društvenih odnosa i inovativne načine privređivanja uspjeli opstati i prilagoditi se promijenjenom okruženju. Peter Jordan, profesor arheologije na Univerzitetu u Lundu i stariji autor rada, dodaje kako ova saznanja svjedoče o nepredvidivosti velikih prirodnih nepogoda te sposobnosti ljudskih zajednica da se organizuju, sarađuju i prilagođavaju u najtežim uslovima.
Novi nalazi u potpunosti preispituju uvriježenu tezu o erupciji kao jedinstvenom i jednoznačnom preokretu u japanskoj prahistoriji. Dok su određeni regioni doživjeli potpuni slom, drugi su istovremeno napredovali, pri čemu su udaljena područja pretrpjela indirektne posljedice koje su tek sada detaljno rasvijetljene.
