Početak sedamdesetih godina 20. stoljeća donio je globalnoj ekonomiji krizu koju tadašnja teorija nije mogla jednostavno objasniti, budući da su istovremeno rasle i cijene i nezaposlenost, dok je privredni rast naglo usporavao. Stanje je dodatno pogoršala naftna kriza iz 1973. godine, izazvavši skok cijena energenata, poskupljenja proizvoda i pad životnog standarda građana. Ovaj fenomen nazvan je stagflacijom, a traganje za odgovorima kako postupati u takvim okolnostima trajalo je više od pola stoljeća te dovelo do ovogodišnjeg priznanja.
Kraljevska švedska akademija nauka dodijelila je ovogodišnju Nobelovu nagradu za ekonomiju američkim stručnjacima Robertu E. Hallu sa Univerziteta Stanford i Michaelu Woodfordu sa Univerziteta Columbia za doprinos rasvjetljavanju mikroekonomskih osnova makroekonomske stabilizacije. Suština njihovog rada leži u saznanju da se kretanja u privredi mogu shvatiti tek kroz razumijevanje postupaka pojedinaca. Iza ključnih pokazatelja poput inflacije, bruto domaćeg proizvoda ili kamata nalaze se milioni svakodnevnih odluka porodica, kompanija i radnika.
U svom istraživačkom radu Robert E. Hall fokusirao se na potrošačke odluke domaćinstava, dokazavši da tekuća potrošnja ne zavisi samo od trenutnog dohotka već i od procjena budućih prihoda. S druge strane, Michael Woodford je pokazao kako centralne banke mogu usmjeravati ekonomske procese ne isključivo promjenama kamatnih stopa, nego i jasnim komuniciranjem svojih budućih koraka. Očekivanja građana i firmi direktno utječu na inflaciju i privrednu aktivnost, zbog čega transparentnost monetarne politike i povjerenje javnosti postaju presudni ekonomski faktori.
