Viralno.
Finansije

Od potpunog monetarnog kolapsa do simbola stabilnosti: Dvije historijske obnove njemačke valute

Njemačka je u 20. stoljeću dva puta ostala bez novca kojem se moglo vjerovati, nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata. Prvi put je to završilo jednom od najtežih hiperinflacija u historiji, a drugi put stvaranjem njemačke marke, valute koja je decenijama bila sinonim za stabilnost.

Od potpunog monetarnog kolapsa do simbola stabilnosti: Dvije historijske obnove njemačke valute

Njemačka se u dvadesetom vijeku dva puta suočila s teškim monetarnim krizama koje su analizirali istaknuti ekonomisti Michael K. Salemi i David R. Henderson. Tokom prve velike krize, u novembru 1923. godine, indeks cijena bio je više od 10 milijardi puta viši u poređenju s augustom 1922. godine, što je činilo prosječnu mjesečnu stopu inflacije od 322 posto. Cijene su se tokom 16 mjeseci hiperinflacije u prosjeku učetvorostručavale svakog mjeseca, dostižući u oktobru 1923. dnevni rast od 41 posto. Dolar je početkom novembra 1923. vrijedio 630 milijardi maraka, da bi na samom vrhuncu krize dostigao 4,2 biliona maraka, dok je kilogram maslaca koštao čak 250 milijardi maraka.

Ekonomski analitičari ističu da stvarni pokretač hiperinflacije nije bilo samo ratno razaranje, već nekontrolisano štampanje novca radi finansiranja državnih izdataka. Još u augustu 1914. godine centralna banka Reichsbank ukinula je obavezu zamjene novčanica za zlato, a dug države je do novembra 1918. dosegao oko 150 milijardi maraka i premašio nacionalni dohodak. Monetarni haos zaustavljen je krajem 1923. uvođenjem rentenmarke, uz uspostavljanje nezavisne centralne banke koja je odbila pokrivati budžetski deficit novim novcem. Ipak, ekonomista Costantino Bresciani-Turroni zabilježio je da je uništenje imovine srednjeg sloja u tom periodu znatno olakšalo dolazak nacista na vlast.

Drugi slom desio se nakon Drugog svjetskog rata, kada je industrijska proizvodnja spala na trećinu prijeratnog nivoa, a pet puta veća količina novca u odnosu na 1936. godinu bila prividno prigušena sistemom racionisanja i kontrolom cijena. Preokret je pokrenut 20. juna 1948. uvođenjem njemačke marke, kada je građanima omogućeno da 40 rajhsmaraka zamijene za istu količinu nove valute, dok su bankovni depoziti drastično devalvirani. Tadašnji rukovodilac privredne uprave Ludwig Erhard istovremeno je ukinuo kontrolu većine cijena, uprkos upozorenjima savezničkih predstavnika, uključujući generala Luciusa Claya, što je dovelo do naglog smanjenja novčane mase za oko 93 posto i brzog povratka robe na police tržnica.

Stabilizaciji privrede doprinijela je i stroga monetarna disciplina koju je provodila preteča Bundesbanka, formirana 1948. godine sa isključivim zadatkom očuvanja stabilnosti valute. Iako su pojedini međunarodni stručnjaci iz Banke Engleske i MMF-a sumnjali u održivost nove valute, reforme su dale rezultate, potpomognute i Marshallovim planom koji je, prema Bundesbanku, omogućio neophodan uvoz proizvodnih sirovina. Ubrzo je industrijska proizvodnja do decembra 1948. porasla na 78 posto prijeratnog nivoa, a radni izostanci su prepolovljeni u odnosu na proljeće iste godine.

Monetarna stabilnost stvorena u poslijeratnoj Njemačkoj ostavila je trajan trag i na prostore Bosne i Hercegovine, naročito nakon historijski rekordne hiperinflacije u Jugoslaviji tokom 1993. i 1994. godine. Kada je 22. juna 1998. Centralna banka Bosne i Hercegovine uvela konvertibilnu marku, ona je bila fiksno vezana za njemačku marku u omjeru 1:1. Prelaskom na evropsku valutu preuzet je kurs prema kojem jedan euro iznosi 1,95583 konvertibilne marke, čime se tradicija njemačke monetarne stabilnosti i danas direktno održava u finansijskom sistemu Bosne i Hercegovine.

Viralno dana u 7 ujutro

Najvažnije vijesti u vašem sandučiću, svaki dan.

Povezane priče