Živan Đurić, rodom iz Stjepkovice, odlučio je da svoju ličnu i porodičnu tragediju pretvori u trajnu duhovnu i materijalnu zadužbinu. On na djedovini gradi manastir sa konacima i prostranim imanjem, koji će pokloniti Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ova inicijativa predstavlja trajni spomenik za buduća pokoljenja.
Ideja o povratku korijenima i stvaranju imanja potekla je od Živanovog oca, koji je nakon rata kupio prva četiri dunuma zemlje. Kasnije je Živanov sin jedinac, Mihael, predložio da se u toj prirodnoj oazi pokrene posao. Plan je bio flaširanje zdrave izvorske vode i proizvodnja organskih sokova iz okolnih voćnjaka, za šta je Živan sinu kupio oko 500 dunuma zemlje.
Iznenadna tragedija zadesila je porodicu kada je Mihael preminuo u bolnici, samo osam dana nakon što ga je zabolio stomak. Ovaj događaj potpuno je promijenio život Živana i njegove supruge Johane. Nakon sinovljeve smrti, uz blagoslov mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija, Živan je donio odluku da na tom mjestu izgradi manastir i dva konaka.
Živan je nastavio kupovati okolne parcele, ali ih je direktno prevodio u vlasništvo SPC-a, stvarajući metoh koji sada obuhvata više od šest hektara. Njegova jedina životna želja je da se sin prenese iz Austrije kako bi zajedno sa suprugom, ocem i majkom počivao na tom mjestu. Želi da zdanje bude duhovni kutak i spomen na njegovog pradjeda Đuru Đurića, osnivača naselja koji je živio 104 godine.
Manastirska crkva projektovana je na dvije etaže, s donjom etažom predviđenom za kriptu sa posmrtnim ostacima članova uže porodice Đurić. Projektant je uskladio stilove pravoslavne arhitekture – grčki, ruski i srpski, a kupole su pokrivene specijalnom legurom iz Rusije. Uz hram se grade i dva konaka, od kojih je jedan inspirisan istorijskim konakom kneza Miloša Obrenovića u Beogradu. Kompleks obuhvata i porodično groblje gdje počiva rodonačelnik Đuro Đurić.
Planirano je da kompleks bude potpuno samostalan i da ostvaruje prihode za manastirski život i vjerski turizam. „Ne pravimo privatnu crkvu“, ističe Đurić, naglašavajući želju da imanje samostalno živi i podržava monahe i Crkvu. Posebno mjesto zauzima spomen-statua preminulog sina Mihaela, rad vajara Željka Aleksića iz Trebinja, koju ktitor planira pretvoriti u spomen-česmu dovođenjem vode sa izvora.
Pored duhovnog segmenta, na imanju u Stjepkovici posvećuje se pažnja očuvanju prirode, autohtonih rasa i sorti, uzgajaju se dunje, šljive i divlje jabuke. Na temeljima stare porodične kuće podignut je ljetnikovac, a u funkciji je i vodenica za mljevenje žita. Na imanju se brinu o brojnim životinjama, uključujući magarce, ponije, konje, ovce i autohtonu rasu svinje moravke. Živanova supruga Johana, rođena Austrijanka, u potpunosti je prihvatila lokalne običaje i podržala ideju o podizanju zadužbine. Živan Đurić, po struci ekonomista, poručuje da je očuvanje tradicije ključ za razumijevanje budućnosti, spajajući ljubav prema sinu, poštovanje predaka i strast prema prirodi.
