Djeca koja odrastaju uz previše zaštitnički nastrojene roditelje često razvijaju obrasce ponašanja kojima kompenzuju vlastitu nesigurnost. Stručnjaci upozoravaju da preuzimanje obaveza umjesto djeteta značajno usporava proces njegovog sazrijevanja u poređenju sa starijim generacijama. Zbog toga se naglašava važnost uspostavljanja ravnoteže između stalnog nadgledanja i potpunog odsustva kontrole, s obzirom na to da punoljetstvo samo po sebi ne donosi zrelost ako pojedinac prethodno nije naučen samostalnosti.
Kada roditelji obavljaju čak i najosnovnije zadatke umjesto djece, time nesvjesno potkopavaju njihovo samopouzdanje i šalju im poruku da nisu dorasla izazovima. Sličan problem javlja se i tokom zajedničke igre, koja služi kao poligon za savladavanje emocija i usvajanje zdravih socijalnih vještina. Iako je učešće roditelja poželjno, nastojanje da se igra u potpunosti kontroliše ograničava djetetov emocionalni i društveni razvoj.
Stalnim rješavanjem prepreka umjesto potomaka stvara se navika odustajanja čim se pojave prve neugodnosti ili zahtjevniji zadaci. Istraživanja i stručna zapažanja pokazuju da upornost nije urođena osobina, već vještina koja se gradi postepeno kroz suočavanje s preprekama. Djeca moraju naučiti da ne posustaju pred teškoćama, dok intervencije odraslih u svakoj kriznoj situaciji poništavaju taj proces učenja.
