U noći sa 14. na 15. oktobar 1991. godine, tokom burnog zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, tadašnji lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić uputio je otvorene prijetnje o nestanku muslimanskog naroda ukoliko se nastavi put ka nezavisnosti zemlje. Njegovo obraćanje, u kojem je poručio da se Bosna i Hercegovina vodi na „autostradu pakla i stradanja“ te da se muslimanski narod ne može odbraniti u slučaju sukoba, u javnosti je shvaćeno kao direktna najava ratnih strahota i genocida.
Ove zlokobne poruke izrečene su u izuzetno napetom historijskom trenutku, dok je oružani sukob već bjesnio u Hrvatskoj, a prijetnje eskalacijom osjećale su se i u Bosni i Hercegovini nakon napada na selo Ravno. Ubrzo nakon ovog skupštinskog istupa uslijedio je i pad Vukovara, što je dodatno pojačalo zebnju da će se ratni sukobi nepovratno preliti i na bosanskohercegovačko tlo.
Na Karadžićev nastup tada je odlučno odgovorio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. On je naglasio kako upravo takav diskurs i prijetnje najbolje objašnjavaju zašto mnogi više ne žele ostati u tadašnjoj Jugoslaviji, jasno poručivši sa skupštinske govornice da muslimanski narod neće nestati, što je naišlo na snažnu podršku i aplauz prisutnih poslanika.
