Tradicionalni poslovni model autokuća dugo se oslanjao na profitne marže ostvarene kroz servisiranje vozila. Iako je marža na prodaji novog automobila često relativno niska, kupac koji se vraća na redovne servise i kupuje dijelove, maziva i opremu, predstavlja značajniji izvor prihoda. Međutim, dolaskom električnih automobila, ovaj model se suočava s izazovima jer električna vozila zahtijevaju manje održavanja i troše manje dijelova, što smanjuje prihode od postprodajnih usluga.
Automobilska industrija je decenijama funkcionisala po neizrečenoj formuli: prodaja novih vozila donosila je skromne profitne marže, dok se stvarna zarada ostvarivala kroz servisne usluge. Primjerice, cijena motornog ulja za servis bila je znatno niža od iznosa naplaćenog kupcu za zamjenu, a razlika je pokrivala troškove rada i plate mehaničara. Električna vozila postepeno razgrađuju ovaj poslovni model zbog svoje jednostavnije konstrukcije i manjih potreba za održavanjem.
Kod električnih automobila nema motornog ulja, filtera, svjećica, zupčastog remena niti potrebe za velikim servisima. Također, kočioni diskovi i pločice se sporije troše, a izostaju i komponente poput automatskog mjenjača s dvostrukim kvačilom ili AdBlue tekućine. Ove promjene direktno utiču na smanjenje broja potrebnih servisnih intervencija.
Norveška, gdje je 96 posto registrovanih putničkih automobila električno, služi kao pokazatelj budućih trendova za ostatak Evrope. U toj zemlji, broj radnih sati u servisima smanjen je do 50 posto, dok su prihodi od postprodajnih usluga pali do 35 posto. Prema izjavama uvoznika Volkswagena, posjete električnih modela servisu generišu 46 posto manje prihoda u poređenju s vozilima na unutrašnje sagorijevanje.
Trend smanjenja prihoda od servisiranja primjetan je i u drugim zemljama. U Velikoj Britaniji, tipična autokuća koja proda 500 vozila godišnje gubi stotine hiljada funti prihoda od servisa. U Njemačkoj se bilježi sličan razvoj, dok se u Italiji procjenjuje da vlasnici električnih vozila štede između 42 i 75 posto na troškovima održavanja. Konsultantske kuće, uključujući Deloitte, procjenjuju da električno vozilo tokom svog životnog vijeka generiše 40 do 60 posto manje prihoda za servise.
Kao odgovor na ove izazove, ovlašteni servisi u Evropskoj uniji primjenjuju strategije koje kupcima mogu djelovati pretjerano. To uključuje nesrazmjerno visoke cijene radnih sati, naplaćivanje zamjene jednostavnih dijelova poput brisača kao značajne intervencije, te ponudu paketa "održavanja električnih automobila" s nejasnim nazivima. Posljedica je da kupci na određenim evropskim tržištima mogu platiti gotovo jednako za servis električnog vozila kao za zamjenu ulja i filtera na dizelu, iako električni automobili nemaju iste dijelove koji se troše.
Unatoč smanjenim potrebama za održavanjem, električni automobili ipak zahtijevaju određene servisne zahvate. Budući da su teži od vozila s motorima s unutrašnjim sagorijevanjem, više opterećuju ovjes, šasiju i brže troše gume, pa je provjera geometrije trapa često potrebna prije 60.000 kilometara. Kočnice se manje koriste zbog regenerativnog kočenja, ali jednostepeni reduktori kod nekih modela zahtijevaju zamjenu ulja oko 100.000 kilometara. Ključna komponenta električnih vozila je baterija, čije održavanje otvara prostor za nezavisne servise. Sve veći broj nezavisnih radionica nudi popravke baterija, umjesto skupe kompletne zamjene baterijskog paketa ili modula, što je praksa ovlaštenih servisa čija cijena često premašuje vrijednost vozila.
