Pun rezervoar goriva tradicionalno pruža osjećaj sigurnosti, kontrole i autonomije, čineći da vozači manje razmišljaju o potrošnji. Ljudi prirodno bolje podnose situacije kada znaju da imaju određenu rezervu, što se odnosi i na gorivo u vozilu.
Međutim, u današnje vrijeme, pogled na indikator nivoa goriva izaziva drugačije reakcije. Umjesto da se pitamo koliko goriva imamo, počinjemo kalkulisati koliko dugo možemo koristiti preostalu količinu prije sljedećeg punjenja. Ova promjena u razmišljanju direktno je povezana s rastućim cijenama goriva.
Cijene goriva približile su se granici od četiri konvertibilne marke, što znači da punjenje rezervoara od 50 litara može koštati skoro 200 KM. Zbog toga mnogi vozači sada pažljivije koriste natočeno gorivo, rijetko ga puneći do vrha. Često se sipa gorivo za određeni iznos, a zatim se nastoji izvući što više kilometara, aktivirajući "eko dugme" u glavi.
Upravo tu počinje psihologija praznog rezervoara, gdje gorivo sve više zaokuplja misli vozača. Kazaljka se brže spušta nego ranije, jer se zbog visokih cijena sipa manja količina goriva. Što se više približava rezervi, to je veća mentalna opterećenost.
Sličan princip može se primijetiti i kod ljudskog tijela, gdje prazan stomak nije samo fizički osjećaj gladi. Što duže osoba ostaje bez hrane, glad sve više privlači pažnju i utiče na raspoloženje, koncentraciju i ponašanje. Dok smo siti, o hrani gotovo i ne razmišljamo, ali kada glad postane jača, ona se prebacuje u prvi plan.
Iako automobil ne postaje nervozan kada mu je "stomak" prazan, vozač počinje s detaljnom kalkulacijom. Češće se provjerava putni računar, prati preostali broj kilometara i razmišlja o tome kada je potrebno ponovo posjetiti benzinsku pumpu. Ovo postaje mali, svakodnevni stres.
Ovaj stres je izraženiji jer je svako novo točenje goriva danas istovremeno finansijska odluka i psihološka priprema. Kazaljka koja se primiče rezervi stoga ne signalizira samo manjak goriva, već podsjeća na poznati trošak koji često dolazi i stvara osjećaj nesigurnosti. Iako se gorivo možda troši istom brzinom, psihološki ga više ne doživljavamo na isti način.
