Pitanja životnog standarda, borbe protiv korupcije i odgovornosti institucija u Bosni i Hercegovini često bivaju potisnuta strahom od drugih etničkih skupina. Psihologinja Emina Kučuk u medijskim istupima obrazlaže kako domaći politički akteri manipuliraju nacionalnim identitetom, traumama proizašlim iz rata od 1992. do 1995. godine te bazičnom potrebom građana za sigurnošću. Kroz takvu praksu, političko djelovanje pretvara se u nadmetanje ko će se uspješnije nametnuti kao zaštitnik vlastitog naroda, dok birači rješenje za osjećaj ugroženosti traže u autoritarnim vođama.
Prema teoriji socijalnog identiteta, pojedinci grade sliku o sebi kroz pripadnost određenoj zajednici, što u višenacionalnoj državi dovodi do oštrog razgraničenja između koncepta 'mi' i 'oni'. Kada se etnička pripadnost poveže s historijskim nepravdama, jezikom, religijom i traumatičnim sjećanjima, političke poruke o ugroženosti izazivaju mnogo dublji emocionalni odgovor nego rasprave o ekonomiji ili javnim politikama. Istraživanja etničke distance u Bosni i Hercegovini pokazuju da su podjele prisutne, ali i da nisu izraz urođene netrpeljivosti, već posljedica medijskog, porodičnog i političkog oblikovanja narativa.
Potreba za sigurnošću ne svodi se isključivo na fizički opstanak, već obuhvata predvidivost svakodnevice i povjerenje u sistem. Kada je to povjerenje narušeno nefunkcionalnom administracijom, pravnom nesigurnošću i haosom, građani se okreću snažnim figurama koje nude iluziju reda i zaštite. U stanju percipirane prijetnje, birači lakše prihvataju pojednostavljena objašnjenja koja za sve društvene nedaće krive drugu stranu, umjesto da preispituju stvarne uzroke krize, lošeg zdravstva ili odlaska mladih.