Nakon nedavno održanih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, na kojima su birani novi sazivi državnog i entitetskih parlamenata te kantonalnih skupština, do izražaja su ponovo došle specifičnosti domaćeg izbornog sistema. Iako bi izborni proces trebao direktno oslikavati volju građana, raspodjela mandata pokazuje da to pravilo često ne važi u praksi. Stranke unaprijed formiraju liste, a birači svojim preferencijama imaju ograničen utjecaj na konačni poredak.
Prema pravilima koja je nametnuo nekadašnji visoki predstavnik Christian Schmidt, birači mogu označiti najviše tri kandidata unutar jedne političke opcije. Ipak, da bi kandidat sa niže pozicije preskočio stranačke kolege i napredovao na listi, neophodno je da osvoji minimalno 20 posto od ukupnog broja glasova koje je njegova stranka dobila. Budući da se taj cenzus rijetko dostiže, visoka pozicija na listi koju odredi stranačko rukovodstvo često garantuje mandat, bez obzira na skroman broj ličnih glasova.
Najupečatljiviji primjer zabilježen je u Posavskom kantonu, gdje je kandidatkinja HDZ-a Svetlana Kamenjaš osvojila tek 83 glasa, čime je zauzela posljednje mjesto po podršci među stranačkim kolegama. Uprkos tome, obezbijedila je mjesto u skupštini zahvaljujući devetoj poziciji na kandidatskoj listi stranke koja je ukupno osvojila 13 mandata. Analize pokazuju da ovo nije izolovan slučaj, jer je čak 137 kandidata na različitim nivoima vlasti izborilo mandate isključivo na osnovu svog mjesta na listi, ostavljajući iza sebe kandidate s višestruko većom podrškom.
