Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku po zahtjevu Vrhovnog suda Federacije BiH, koji je proizašao iz pravnog spora nosilaca pravosudnih funkcija u vezi s isplatom naknada za pripravnost. Čitav slučaj vuče korijene iz 2021. godine, kada je odlukom U-7/21 utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH sadrži diskriminatorne odredbe jer nije predviđao naknade za dežurstvo i pripravnost. Nakon što su zakonske izmjene stupile na snagu tek u augustu 2022. godine, grupa sudija jednog općinskog suda zatražila je retroaktivnu isplatu potraživanja počevši od novembra 2019. godine.
Iako su Općinski sud u Visokom i Kantonalni sud u Zenici prvobitno podržali takav zahtjev, Vrhovni sud FBiH je u septembru 2024. godine ukinuo taj segment presude uz stav da odluke Ustavnog suda stupaju na snagu danom objavljivanja te da ne mogu djelovati retroaktivno. Ipak, situacija se zakomplikovala u julu 2025. godine kada je Građansko odjeljenje istog suda zauzelo oprečan pravni stav prema kojem je moguće potraživati odštetu i za razdoblje prije ustavnosudske presude. Zbog nastale pravne neujednačenosti, sutkinja Vrhovnog suda FBiH Silvana Brković-Mujagić obratila se Ustavnom sudu u januaru 2026. godine sa zahtjevom za ocjenu preciznosti spornih zakonskih normi.
Ocjenjujući podneseni zahtjev, Ustavni sud je utvrdio da su osporene odredbe jasne, precizne i predvidive, te da ni na koji način ne onemogućavaju sudove u primjeni ustavnosudske prakse. U svom obrazloženju sud je podvukao da redovni sudovi nemaju ovlaštenje samostalno procjenjivati ustavnost zakona, već su dužni svaku dilemu uputiti nadležnom Ustavnom sudu. Pored toga, istaknuto je da isključivo Ustavni sud određuje vremensko važenje svojih presuda, koje u pravilu djeluju od momenta objave (ex nunc), dok se retroaktivno dejstvo (ex tunc) primjenjuje jedino u iznimnim slučajevima uz izričito navođenje.
