Iako mnogi roditelji svojoj djeci pružaju stabilno i sigurno okruženje, to nije uvijek jednako osjećaju istinske vrijednosti i posebnosti. Djeca koja su odrastala bez tog doživljaja u zreloj dobi nerijetko razvijaju specifične obrasce ponašanja i ličnosti. Iako su im materijalne i bazične potrebe bile zadovoljene, često je izostajala suštinska emocionalna podrška. Zbog toga su izbjegavala tražiti pomoć, nastojeći biti nezahtjevna kako ne bi predstavljala teret, te su potiskivala vlastite emocije samo da bi ugodila roditeljima.
Nakon odrastanja, ove osobe rijetko traže emotivnu pažnju od svoje okoline jer nemaju iskustvo primanja takve podrške iz primarne porodice. Zbog nesvjesnosti o važnosti ranjivosti, one često ostaju suzdržane i distancirane čak i u sigurnim okolnostima. Odrastanje u emocionalno distanciranoj atmosferi, gdje su izostajale pohvale za uspjehe i utjeha pri porazima, ostavlja dugotrajne posljedice. Bilo da se radilo o svjesnom ili nesvjesnom zanemarivanju, takve osobe u odrasloj dobi trajno sumnjaju u vlastitu vrijednost i pate od manjka samopoštovanja.
Iskazivanje stvarnih osjećanja predstavlja im ogroman izazov, čak i u krugu bliskih ljudi kojima vjeruju. Umjesto suočavanja, emocije se potiskuju uz privid da je sve u savršenom redu, što dugoročno narušava mentalno zdravlje. Posljedica ovakvog ponašanja jeste otežano uspostavljanje dubokih odnosa, što često dovodi do osjećaja izolacije i neželjenosti, navode medijski izvještaji. Obrazac povlačenja u vlastiti prostor iz djetinjstva prenosi se i u odrasli život, pa mnogi i dalje ostaju distancirani i teško pronalaze sopstveni glas.
