Bilo da je riječ o protivljenju nametima na gorivo, zahtjevima poljoprivrednika koji traktorima blokiraju pariške bulevare ili obustavama rada osoblja muzeja Louvre, Francuzi svoje nezadovoljstvo tradicionalno izražavaju na ulici. Javne demonstracije u ovoj zemlji smatraju se neodvojivim dijelom nacionalnog identiteta još od usvajanja 'Marseljeze' 1792. godine, no najnoviji val nasilnih okupljanja i rigorozne policijske reakcije ponovo je skrenuo pažnju s mirnih povorki stotina hiljada građana koji traže bolje uslove u obrazovanju i rasterećenje životnih troškova.
Tokom samo jednog dana zabilježeno je privođenje najmanje 2.400 osoba nakon što su izbili teški incidenti širom zemlje, uključujući paljenje automobila, upade u objekte od javnog značaja, pljačke trgovina i podmetanje požara u historijskoj gradskoj vijećnici. Francuski predsjednik Emmanuel Macron reagovao je porukom da ništa ne može opravdati takvo uništenje, upitavši kako građani to mogu činiti vlastitoj domovini te istakavši da društvo osjeća stid i gnjev.
Historičari podsjećaju da je francuska protestna praksa još od Revolucije 1789. godine, kada su pogubljeni kralj Luj XVI i Marija Antoaneta, povremeno bila obilježena nasiljem. Ustavom zagarantovano pravo na demonstracije doživljava se kao dužnost i temeljno sredstvo kojim se vladajuće elite pozivaju na odgovornost mimo samih izbora, a Magali Della Sudda iz Francuskog nacionalnog centra za naučna istraživanja (CNRS) u Bordeauxu napominje da takav angažman predstavlja mehanizam izgradnje političke zajednice.
