Novoformirane vlasti Bosne i Hercegovine ponovo se suočavaju s dugogodišnjim problemom povrata predratne imovine bh. preduzeća, institucija i gradova smještene na teritoriji Hrvatske. Spisak nekretnina obuhvata stotine atraktivnih lokacija duž jadranske obale, uključujući benzinske pumpe kompanija Energopetrol i Energoinvest, hotele Šipada i Hidrogradnje, robne kuće Agrokomerca, bolnicu u Cavtatu te brojna radnička odmarališta. Tačna novčana vrijednost ove imovine nikada nije precizno utvrđena zbog nepostojanja jedinstvenog državnog registra, a procjene variraju od nekoliko stotina miliona pa sve do više milijardi eura.
Iako Aneks G Sporazuma o sukcesiji potpisanog u Beču 2001. godine nalaže vraćanje i zaštitu prava vlasnika prema stanju iz decembra 1990. godine, vlasti u Zagrebu zastupaju stav da se taj dokument ne može direktno primjenjivati bez posebnog bilateralnog ugovora o imovinskopravnim odnosima. Pozivajući se na taj argument, hrvatski sudovi godinama odbijaju tužbe, a situaciju dodatno komplikuje zakonska regulativa iz 2018. godine kojom je Hrvatska omogućila davanje u zakup na 30 godina imovine koja stoji neiskorištena. Reagujući na takve mjere, Predsjedništvo BiH je ranije zatražilo intervenciju Ujedinjenih nacija, ukazujući na direktno kršenje bečkog sporazuma.
Zastoj u rješavanju ovog pitanja uzrokovan je i unutrašnjim neslaganjima unutar Bosne i Hercegovine, gdje još uvijek ne postoje usvojen zakon o državnoj imovini niti saglasnost entiteta oko nadležnosti. Pokušaj sklapanja bilateralnog ugovora sa Hrvatskom propao je još 2012. godine zbog zahtjeva vezanih za stanarska prava, dok se nekretnine mnogih ugašenih firmi i dalje vode u pasivnim podbilansima entitetskih agencija za privatizaciju i razvojne banke u Republici Srpskoj. Također, među domaćim stručnjacima i zvaničnicima i dalje traju debate o tome da li je bilateralni sporazum uopće neophodan ili je sam međunarodni sporazum o sukcesiji već dovoljan pravni osnov za povrat.
