Tokom 1992. godine, italijanski ratni reporter Franco Di Mare izvještavao je za državnu televiziju RAI Uno iz opkoljenog Sarajeva, gdje je svjedočio teškim ratnim stradanjima. Prilikom posjete domu za nezbrinutu djecu, koji je neposredno prije toga pretrpio granatiranje, ugledao je djevojčicu Stellu, koja je u tom trenutku imala između devet mjeseci i godinu i po. Susret pogledima u razorenom skloništu bio je presudan za novinara, koji se kasnije prisjećao: „Bio sam u Sarajevu i pala je granata na dom. Vidio sam malene oči i odmah smo se razumjeli“.
Odluka o usvajanju donesena je u izuzetno teškim ratnim okolnostima, kada su institucije u Sarajevu jedva funkcionisale, a redovne administrativne procedure bile blokirane. Uz podršku uprave dječijeg doma, lokalnih organa i Crvenog križa, Di Mare je uspio osigurati pravni status i dozvole za izmještanje djevojčice. Koristeći akreditacije i humanitarno-novinarske rute, reporter je napustio opkoljeni grad i dijete bezbjedno doveo u Italiju.
Po dolasku u domovinu, novinar i njegova tadašnja supruga Alessandra pokrenuli su opsežan sudski proces kako bi ozvaničili usvajanje. Italijanske vlasti morale su provesti stroge provjere s ciljem utvrđivanja da li u Bosni i Hercegovini postoje biološki srodnici koji bi mogli preuzeti starateljstvo. Kada su sve pravne formalnosti okončane, Stella je i zakonski postala njihova kćerka, nakon čega je odrastala daleko od javnosti i u kasnijim godinama uspješno završila studij ekonomije.
