Politička dešavanja u Krajini ponovo skreću pažnju javnosti kroz ustaljenu praksu u kojoj se politički rivali međusobno optužuju i zastrašuju navodima o tajnom nadzoru i prisluškivanju. Ipak, dosadašnje iskustvo pokazuje da oštra retorika i proglašavanje neistomišljenika neprijateljima često ne predstavljaju prepreku da isti akteri ubrzo potom sjednu za pregovarački sto radi raspodjele funkcija i formiranja vlasti.
Korištenje priča o neovlaštenom praćenju kao političkog pritiska otvara ozbiljna pitanja, naročito u situacijama kada izostaju konkretni dokazi o tome ko je i na koji način vršio nadzor. Ukoliko postoje stvarne indicije o nezakonitim radnjama, one bi trebale biti prijavljene nadležnim institucijama koje su zadužene za utvrđivanje činjenica, umjesto što se takve tvrdnje plasiraju u javnost kao vid prikrivenih prijetnji.
Pored međusobnih optužbi, u javnom diskursu Bihaća i kantona godinama je prisutna tendencija prebacivanja odgovornosti na više nivoe vlasti u Sarajevu. Iako su rasprave o federalnim ulaganjima i manjku velikih projekata legitimne, sve se više problematizira izostanak odgovornosti lokalnih upravljačkih struktura koje godinama vode ovaj grad i kanton.
