Iranski udari raketama i bespilotnim letjelicama, potpomognuti napadima jemenskih Huta i iračkih šiitskih milicija, ciljano su onesposobljavali ključnu infrastrukturu bez koje postrojenja u regiji ne mogu funkcionisati. Napadi su započeli nakon što su Sjedinjene Američke Države i Izrael 28. februara pokrenuli bombardovanje Irana, a zahvatili su Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Irak, Katar, Oman i Bahrein. Iako su vlade zaljevskih zemalja u desetinama zvaničnih istupa tvrdile da je šteta nastala isključivo padom krhotina oborenih projektila, vojni stručnjaci i analize satelitskih podataka ukazuju na izuzetnu preciznost i promišljen odabir ciljeva.
Luka Fujairah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ključno čvorište smješteno van Hormuškog moreuza, gađana je najmanje 19 puta, pri čemu su teško oštećeni razvodni sistemi cjevovoda za naftu. Uslijed ovih razaranja i napada dronom početkom maja, utovar nafte i izvoz derivata pretrpjeli su višemjesečni kolaps, a normalizacija je uslijedila tek u septembru. Pored toga, napad dronom na trafostanicu nuklearne elektrane Barakah primorao je jedan reaktor na korištenje pomoćnih dizel-generatora. Prema medijskim izvještajima koji se pozivaju na upućene izvore, dalji udari na UAE zaustavljeni su nakon što su vlasti te zemlje pristale odmrznuti dio iranskih finansijskih sredstava, premda je zvanični Abu Dhabi negirao postojanje takve pogodbe.
Ogromne posljedice zabilježene su i u industrijskim postrojenjima Katara te aluminijskom sektoru Emirata. U katarskom postrojenju Ras Laffan uništene su dvije rashladne jedinice za pretvaranje gasa u tečni oblik, čime je dovedena u pitanje skoro petina globalne opskrbe tečnim prirodnim gasom, a direktor kompanije QatarEnergy Saad al-Kaabi procijenio je sanaciju na tri do pet godina. Istovremeno, u topionici Al Taweelah kompanije Emirates Global Aluminium prekinut je rad svih 1.262 elektrolitičke ćelije, uz očekivanje da se potpuna stabilizacija proizvodnje dostigne tek 2027. godine.
