Cijena zakupa naftnog tankera na ključnoj svjetskoj trgovačkoj ruti po prvi put je premašila milion dolara dnevno. Ovaj značajan rast uzrokovan je ratom između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, što je rezultiralo nedostatkom brodova spremnih za prolazak kroz Hormuški tjesnac radi preuzimanja tereta. Prema podacima medija, brodovi koji transportuju naftu iz Perzijskog zaljeva u Kinu iznajmljivani su po 1,035 miliona dolara dnevno, a rekord je ubrzo pomjeren na 1,1 milion.
Riječ je o takozvanim VLCC brodovima, odnosno vrlo velikim nosačima sirove nafte, koji mogu prevesti oko dva miliona barela nafte. Prije eskalacije sukoba krajem februara, najam takvog broda na istoj ruti koštao je oko 132.000 dolara dnevno, što znači da je cijena porasla više od osam puta. Neki izvještaji navode čak i 12-struki skok na rekordnih 1,1 milion dolara. Čak i rute koje ne prolaze kroz Hormuz sada koštaju oko 644.000 dolara dnevno, što je znatno iznad historijskih prosjeka.
Glavni razlog za ovakvu situaciju je ozbiljan nedostatak plovila koja su voljna ili sposobna da prođu kroz Hormuški tjesnac. Ovaj uski prolaz, širok svega 32 kilometra na najužem mjestu između Irana i Omana, prije sukoba je bio ruta za otprilike petinu svjetske morske nafte i tečnog plina, odnosno oko 125 brodova dnevno. Vlasnici brodova ne žele riskirati iranske napade, pa se izvoz iz Zaljeva odvija zaobilazno. Manji tankeri prevoze naftu kroz tjesnac i prebacuju je na velike VLCC brodove koji čekaju u sigurnijim vodama Omanskog zaljeva.
Iako ovaj sistem održava dio protoka, on ne ublažava pritisak na cijene. Situaciju je dodatno pogoršao napad dronom na saudijski naftovod prema Crvenom moru. Direktor tankerske kompanije Frontline, Lars Barstad, izjavio je da "Saudijska Arabija mora znatno više učestvovati u ovom poslu", odnosno sama posjedovati brodove. Istovremeno, rat u Ukrajini je putem sankcija, problema s osiguranjem i pojave "sjenovite flote" izbacio značajan broj brodova iz uobičajenog komercijalnog prometa.
Medijski izvještaji upozoravaju da "svijetu ponestaje supertankera", što prijeti dugolinijskim tokovima nafte. Azijske i evropske rafinerije moraju nadoknaditi izgubljene isporuke iz Zaljeva naftom iz Atlantika. Američki izvoz sirove nafte je na rekordnom nivou, a rast bilježe i Brazil, Gvajana i Argentina. To znači duža putovanja i još veću potražnju za brodovima, dok su rafinerije postale glavno usko grlo globalnih energetskih zaliha.
Posljedica svega je, prema analitičarima, novi inflatorni pritisak. Kada trošak prijevoza jednog barela nafte iz Zaljeva u Aziju premaši 11 dolara, kako pokazuju rekordi, to se odražava na cijene goriva, plastike, đubriva i transporta širom svijeta. Cijena nafte Brent i dalje je iznad 100 dolara po barelu.
S druge strane, brodovlasnici ostvaruju rekordne zarade, a mediji pišu o "novim jednodnevnim milionerima". Ove godine naručeno je više od 217 novih VLCC brodova, vrijednih preko 20 milijardi dolara, što je dvostruko više nego prošle godine. Ipak, analitičari upozoravaju da bi brodovi naručeni na vrhuncu krize mogli stići na tržište kada se situacija smiri. To bi moglo opteretiti zarade u narednoj deceniji, s obzirom na to da je oko 20 posto postojeće flote starije od 20 godina.
