Tek sa zrelošću mnogi ljudi uspijevaju u potpunosti sagledati razmjere odricanja svojih roditelja, bilo da je riječ o prekovremenom radu radi osiguravanja poklona ili žrtvovanju sna tokom bolesti djeteta. Dok su odrastali, takve su gestove uglavnom doživljavali kao nešto što se podrazumijeva.
Kvalitetno roditeljstvo nikada nije podrazumijevalo popuštanje svim dječijim željama niti život bez jasnih granica. Iako su kućne obaveze, zabrane i disciplina u djetinjstvu često izazivali otpor, s vremenom postaje jasno da su upravo te mjere bile temelj za razvoj samostalnosti i odgovornosti.
Uprkos hroničnoj iscrpljenosti i minimalnom odmoru, roditelji su neumorno pripremali hranu, pružali utjehu nakon teških snova i vodili domaćinstvo. Njihove lične potrebe redovno su bile u drugom planu u odnosu na dobrobit porodice.
