Prema podacima američkog Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (NIMH), sezonski afektivni poremećaj najčešće započinje krajem jeseni ili početkom zime, dok se simptomi povlače dolaskom proljeća i ljeta, iako postoji i znatno rjeđa ljetna varijanta. Stručnjaci naglašavaju da prolazno neraspoloženje tokom tmurnih dana nije dovoljno za postavljanje dijagnoze. Da bi se stanje zvanično potvrdilo, depresivne epizode moraju se javljati u identičnom godišnjem dobu najmanje dvije uzastopne godine, uz znatno veću učestalost u tom razdoblju nego u preostalom dijelu godine.
Britanska zdravstvena služba NHS ističe da su primarni pokazatelji ovog poremećaja konstantno loše raspoloženje, gubitak zanimanja za svakodnevne aktivnosti, osjećaj krivnje, bezvrijednosti i beznađa, kao i razdražljivost, pad koncentracije te hronični umor. Iz NIMH-a pojašnjavaju da su za zimski oblik specifični prekomjerna potreba za snom, socijalno povlačenje i pojačan apetit, naročito potreba za ugljikohidratima koja nerijetko vodi do debljanja. U situacijama kada se pojave misli o samoubistvu ili samopovređivanju, neophodno je hitno zatražiti stručnu medicinsku pomoć.
Ovaj poremećaj znatno češće pogađa žene, a uobičajeno se razvija u mlađoj odrasloj dobi. Rizik je izraženiji kod populacije koja naseljava područja udaljenija od ekvatora sa znatno kraćim obdanicama, kao i kod osoba s historijom depresije, bipolarnog poremećaja tipa II ili porodičnom predispozicijom. Iako se tačni uzroci još utvrđuju, vjeruje se da manjak prirodnog svjetla ometa nivo serotonina u mozgu, dok zimi tijelo može lučiti prekomjernu količinu melatonina, hormona koji potiče pospanost, pri čemu i manjak vitamina D može pogoršati tegobe.
